Words in
two languages,
one small house.

I sit by the window and count

everything I didn't say today.

I count them like coins,

as if someone might spend them tomorrow.

The snow has already stopped.

What remains is only a pale

reminder in the air —

that it was here,

and will come again.

I have been quiet today

in the way quiet things are quiet:

not because they have nothing to say,

Sjedim kraj prozora i brojim

sve što danas nisam rekao.

Brojim ih kao da su novčići,

kao da ih netko može sutra potrošiti.

Snijeg je već prestao.

U zraku stoji samo bijeli

podsjetnik na njega —

da je bio,

i da će se vratiti.

Ja sam danas bio tih

na način na koji su tihe stvari:

ne zato što nemaju što reći,

Tramvaj ide,

ali ne mojom brzinom.

Ja idem, ali ne njegovom rutom.

Nas dvojica se susrećemo

samo na stanici —

i to je dovoljno.

Mjesec se još drži za nebo

kao netko tko ne zna

da je zabava završila.

Jeste vidjeli mi majku? Kažu da joj ime Iris,

Sjećanje mi na nju prazno, ostao je samo miris.

Dal' ste čuli ikad nju? Dok cvili svoj plač i pati

Ljudi me vuku, ona njima: „Vrati mi sina, vrati, vrati!"

Jel to ona od koje si pio? Mlijeko što si joj okusio?

Obraz što joj bješe mek dok se o tvoj obrusio?

Kažu da je u me dva brata i sestra, Četiri joj ime,

Na stolu krasni nož, sjajni, al' zaklat će mi majku njime!

Jel' ti si stajo pored nje? Presreo joj oči?

Strahom ispunjene suze, vapaj boli i nemoći?